Dobro došli u Srbiju, državu u kojoj se desi zloupotreba i najhumanije profesije.
Čitam naslove “Socijalni radnici oduzeli dete”, “Socijalni radnici otimaju dečaka od bake”, “Krv na rukama socijalnih radnika” i slične u kojima se socijalni radnici nalaze na stubu srama. Isto tako gledam i film “Otac”, koji slikovito prikazuje socijalne radnike kao glavne negativca i “otimače dece”. Sve su to dokazi da sva dobra dela pravih, istinskih pripadnika jedne profesije, mogu da padnu u vodu zbog nekolicine onih koji tu profesiju blate obavljajući je iz interesa.
Naime, socijalni rad je jedna od najvažnijih profesija u društvu, gotovo u rangu sa medicinom, jer dok se medicina bavi fizičkim zdravljem, socijalni rad se bavi zadovoljavanjem egzistencijalnih potreba ljudi, njihovim holističkim razvojem i napretkom, ispunjavanjem punih potencijala pojedinaca, grupa i zajednica. Socijalni radnici, ali oni pravi koji su ovu profesiju izabrali zbog neizmerne ljubavi prema ljudima, bore se za sve obespravljene, skrajnute, oterane na ivicu egzistencije, za državu “nevidljive” pojedince.
Dešavanja u Blacu prilikom kojih socijalni radnici nasilno odvajaju dečaka od bake izmeštajući ga iz porodice, film “Otac” i mnogi drugi slični slučajevi pokazuju da čak i u takvu profesiju može da se posumnja, kada loši primeri isplivaju na videlo i svojim velom prekriju sve dobre.
A zašto dolazi do tih loših primera? Zato što se u našem “naprednom” sistemu danas više ceni partijska knjižica nego znanje, zato što se konkursi za zapošljavanje nameštaju, zato što u konkursima u kojima se traži socijalni radnik, u opisu delatnosti stoji završen Filozofski fakultet, smer sociologija. Zato što tako naša radna mesta zauzimaju sociolozi, defektolozi, psiholozi, pedagozi, pravnici…
Može li se onda čitava krivica obrušiti isključivo nad profesijom socijalnog rada?
Kako to da su isključivo socijalni radnici krivi, ako pravila i zakone postavlja država? I to država na čijoj se vlasti nalaze neuki, nestručni ljudi. Država čije zakone vezane za rad, zapošljavanje, socijalna i boračka pitanja sastavlja ministarstvo na čijem čelu su bili Rasim Ljajić, Aleksandar Vulin, Zoran Đorđević i danas Darija Kisić Tepačević. Ljudima koji nemaju nikakvog dodira sa socijalnom politikom, socijalnim radom i boračkim pitanjima, već su tu kako bi popunili mesto, ili kako bi napunili svoje džepove sedeći u ministarskim foteljama.
U državi u kojoj živimo korupcija, kriminal i lopovluk postali su poželjne i ustaljene karakteristike. Naravno da u takvoj državi, u svim profesijama, pa i u socijalnom radu ima onih pojedinaca, koji zloupotrebljavaju svoj položaj, a koje ista ta država ne kažnjava, već pomaže. U tom slučaju govorimo o kriminalnom lancu, o trgovini ljudima koja počinje ovim tzv. “otimanjem dece”, a koji je opet povezan sa državnim vrhom koji je doneo određene zakone koji mogu da se zloupotrebe, kao što je na primer onaj da stranci mogu da usvajaju decu rođenu u Srbiji.
Međutim, ovo nije i ne treba da bude slika svih socijalnih radnika. Ta slika se vrlo lako može promeniti tako što će nadležni reagovati i istražiti ko su ti ljudi od socijalnih radnika do državnih funkcionera koji su uključeni u ovakve lance.
Ne možemo generalizovati i reći da je profesija takva, samo zašto što je nesavesni pojedinci utaljeni sa kriminalnim vlastima čine takvom.
Da, slažem se, i svaki pravi socijalni radnik će se složiti sa mnom, da roditeljima ne treba uzeti dete zbog siromaštva ili nekih rešivih nepogoda. Oduzimanje deteta je poslednja instanca na koju se socijalni radnik odlučuje i ne naziva se “oduzimanje”, već izmeštanje deteta iz porodice i to se radi onda kada je to izmeštanje u najboljem interesu deteta. Verujem da u većini slučaja deca i nisu izmeštana zbog siromaštva, već zbog drugih, kompleksnijih faktora. Oni koji zapravo oduzimaju decu zbog siromaštva su isključivo država i sistem, koji socijalnom radniku nalažu da dete čiji roditelji nemaju sredstava da ga izdržavaju treba da izmesti u hraniteljsku porodicu. Država kaže da je jednostavnije davati hraniteljskoj porodici više desetina hiljada dinara mesečno kako bi izdržavali nečije dete, nego pomoći biološku porodicu. To je država koja ne brine ni o čemu, osim o profitu i projektima na kojima može da se profitira.
U takvoj državi u kojoj neznalice i kriminalne grupe uzurpiraju vlast, država nije ništa drugo no Kafkin Proces, u kom će stradati nedužni, posluživši kao topovsko meso „gospode“ u foteljama i njihovim terenskim poltronima.
Autorka: Sofija Nedeljković, #1od5miliona
Želiš da pomogneš #1od5miliona? Doniraj.
